Prijeboj

PRIJEBOJ (KOMPENZACIJA)

• Prijeboj ili kompenzacija jedan je od načina prestanka obveza. Kom­penzacijom obveza dužnika prestaje bez njezina izvršenja.
• Primjerice, ako je riječ o novčanoj obvezi, dakle obvezi isplate novčane svote, provedbom kompenzacije ta će obveza dužnika prestati, a da on nije vjerovniku isplatio tu svotu.
• Ili, ako se radi o obvezi isporuke robe, ta će obveza dužnika provedbom kompenzacije prestati, a da on nije izvršio isporuku svome vjerovniku.
• Kompenzacijom se prebijaju međusobne tražbine dviju strana.

• Prebija se tražbina koju dužnik ima prema svome vjerovniku s tražbinom koju vjerovnik ima prema dužniku odnosno s njegovim dugom prema vjerovniku.

Poduzeće A

Poduzeće B

Potražuje 100

Poduzeće A

Poduzeće B

Potražuje 100

prijeboj tražbina

• Da bi moglo doći do kompenzacije, moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti:

• tražbine moraju biti uzajamne, dakle moraju postojati između istih osoba koje moraju istodobno međusobno i potraživati i dugovati, odnosno te su osobe jedna prema drugoj i dužnik i vjerovnik;
• tražbine moraju po vrsti biti kompenzibilne, a to su samo one tražbine koje glase na novac ili druge zamjenjive stvari istoga roda i kakvoće;
• tražbine moraju biti istovrsne po predmetu činidbe, dakle obje tražbine moraju glasiti ili na novac ili na druge zamjenjive stvari istoga roda i kakvoće;

• obje tražbine moraju biti dospjele.

• Da bi se tražbine mogle prebiti, ne moraju imati istovrsni temelj nastanka. Na primjer, ako se prebijaju dvije novčane tražbine, jedna može imati temelj ukupoprodajnom ugovoru, a druga u ugovoru o zajmu.

• Također nije bitno niti vrijeme nastanka tražbina. One ne moraju biti iste vrijednosti.  

• U dva slučaja Zakon ne traži da za mogućnost provedbe kompenzacije bude ispunjen uvjet uzajamnosti.

• U prvome, riječ je o slučaju kada jamac dužnika ima pravo izvršiti prijeboj dužnikove obveze prema njegovu vjerovniku s dužnikovom tražbinom od vjerovnika.  Ovdje nije ispunjen uvjet uzajamnosti zbog toga što Zakon daje pravo trećemu, koji nije u izravnom odnosu s drugom stranom, da izvrši prijeboj davanjem izjave o prijeboju.

• U drugom slučaju, dužnik ustupljene tražbine (cesus) može prebiti primatelju (cesionaru) one tražbine prema ustupatelju (cedentu) koje je mogao prebiti sve do primitka obavijesti o izvršenom ustupanju(cesiji).
• On će moći cesionaru prebiti i one tražbine od cedenta koje je stekao prije primitka obavijesti o ustupanju ali koje nisu bile dospjele, ako one dospijevaju najkasnije do roka dospijeća ustupljene tražbine.

• Ovdje nije ispunjen uvjet uzajamnosti zato što jedna osoba - cesionar ima pravo prebiti svoj dug prema svome vjerovniku svojom tražbinom prema bivšem vjerovniku, odnosno osobi kojoj više ne duguje. Dakle, tu se prijeboj može izvršiti, a da između osoba ne postoje međusobne tražbine i obveze.

• Prebiti se mogu i zastarjele tražbine, dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u trenutku kad su se stekli uvjeti za prijeboj. Ako je istovrsan kompenzibilan dug dužnika dospio prije nego je zastarjela njegova tražbina prema vjerovniku, takav dug moći će se prebiti tražbinom koja je u međuvremenu zastarjela.

• Prebiti se ne mogu tražbine koje se ne mogu zaplijeniti, tražbine stvari koje dužnik ima na posudbi ili čuvanju, koje je uzeo ili zadržao bespravno, tražbine nastale namjernim uzrokovanjem štete, tražbine naknade štete zbog oštećenja zdravlja ili uzrokovanja smrti i tražbine koje potječu iz zakonske obveze uzdržavanja.

• Dužnik ne može izvršiti kompenzaciju ako je njegova tražbina prema vjerovniku dospjela tek nakon što je netko treći stavio zabranu na vjerovnikovu tražbinu prema njemu. U protivnome bi treći, u čiju korist je zabrana na tražbini vjerovnika stavljena, bio oštećen, jer bi kompenzacijom došlo do prestanka tražbine.

• Između dviju strana može postojati više tražbina i obveza koje se mogu prebiti. Koje se tražbine u takvome slučaju prebijaju određuju stranke sporazumno.

• U slučaju da do sporazuma ne dođe, a ako je više obveza nastalo istodobno, prvo treba prebiti one koje su najmanje osigurane, a u slučaju jednakomjernog osiguranja, prvo se prebijaju one koje su dužniku na najvećem teretu.

• Ako su obveze u svemu jednake, prvo se prebijaju one koje su nastale prije, a ako su nastale istovremeno, prebijaju se sve takve obveze razmjerno. Ako pojedina obveza u sebi sadrži pored glavnice i kamate i troškove, uračunavanje se obavlja tako da se prvo prebija iznos koji se odnosi na troškove, zatim kamate i zatim glavnicu.

• Prijeboj ne nastaje sam po sebi. Da bi prijeboj nastao, potrebno je očitovanje volje jedne od stranaka. Takvo očitovanje daje se izjavom o prijeboju.

• Primjer izjave o prijeboju:

IZJAVU O PRIJEBOJU

Dužnik Brest d.o.o., Zagreb, duguje vjerovniku Javor d.o.o., Požega, iznos od 20.000,00 kn temeljem računa broj 1346/03, s dospijećem 10. 4. 2003.

1. Dužnik Brest d.o.o., Zagreb, potražuje od vjerovnika Javor d.o.o., Požega, iznos od 20.000,00 kn temeljem računa broj 687/03, sdospijećem 1. 5. 2003.
2. S obzirom na to da su se, u smislu cl 336. Zakona o obveznim odnosima, stekli uvjeti za prijeboj, dužnik ovime izjavljuje da čini prijeboj svoje tražbine od vjerovnika sa svojim dugom prema vjerovniku.
3. Međusobne tražbine i obveze iz ove izjave smatraju se prebijenima s 1. 5. 2003. te tim danom prestaju.

• Izjavu daje jedna od strana i bitno je da je ona dostavljena drugoj strani. Pristanak druge strane nije potreban, a to znači da je i protivljenje druge strane bez pravnog značenja.

• Izjava o prijeboju konstitutivne je naravi, jer prijeboja nema bez izjave. Ako je dana izjava o prijeboju, smatra se da je prijeboj nastao onog trenutka kad su bili ispunjeni uvjeti za to, pa zbog toga izjava djeluje retroaktivno, njezine posljedice djeluju unatrag.

• Međusobne tražbine sveze smatraju se prebijenima ne danom davanja izjave o prijeboju, već danom dospijeća kasnije tražbine koja se prebija, jer su tim danom ispunjeni svi uvjeti za prijeboj.

• Međusobne tražbine odnosno obveze ne moraju biti iste visine. Ako nisu iste visine, prebijanje se obavlja na manji iznos, pa će jedna tražbina u potpunosti prestati, a druga djelomično. Dužnik djelomično prebijene obveze ostaje u obvezi za neprebijenu razliku.

VRSTE KOMPENZACIJA

Dvostrana kompenzacija

• Kompenzacija je dvostrana kada u njoj sudjeluju dva sudionika koji su međusobno istodobno i dužnici i vjerovnici.

Multilateralna (višestrana) kompenzacija

• Multilateralna kompenzacija uređena je jedino Zakonom o platnom prometu uzemlji, koji tek navodi mogućnost njezine provedbe, ali ne uređuje i njezin sadržaj i položaj sudionika. Odredbe o toj kompenzaciji ne sadrži Zakon o obveznim odnosima.

• Kod multilateralne kompenzacije riječ o vrsti ugovorne kompenzacije između stranaka koje dobrovoljno prijave svoje sudjelovanje u provedbi takve kompenzacije.

• Prijavom svojih tražbina i obveza sudionici prihvaćaju pravila provedbe koja je prethodno postavila FINA kao provoditelj. Provedena multilateralna kompenzacija obračunava se preko računa svih sudionika, uz međusobne uplate eventualnih nekompenziranih razlika u odnosu prema kompenziranom iznosu.

• U protekle tri godine pojedina društva iz područja uslužnih financijskih djelatnosti na komercijalnoj osnovi također provode multilateralne kompenzacije pod nazivom lančane kompenzacije.

• U njima sudjeluju sudionici koji prijave svoje obveze i tražbine u namjeri njihova prebijanja. Kompenzaciju tehnički provodi društvo kao posrednik. Ono prikuplja sve prijave i sastavlja kompenzacijski lanac na način da je svaki sudionik u nizudužnik svome prethodniku te istodobno vjerovnik svome sljedbeniku u nizu, a da je zadnji dužnik u nizu istodobno prvi vjerovnik u nizu.

• Kompenzacija se provodi za iznos tražbine koji je zajednički svim sudionicima.

Poduzeće A

Poduzeće B

Potražuje 100

Poduzeće C

Poduzeće B

Potražuje 120

Poduzeće C

Poduzeće D

Potražuje 80

Poduzeće A

Poduzeće D

Potražuje 70

Prebija se iznos od 70

• Karakteristike su opisanih multilateralnih kompenzacija:

• potrebno je sudjelovanje najmanje tri sudionika,

• medu sudionicima ne postoji izravna uzajamnost, pa je stoga potrebno da se među sudionicima napravi zatvoreni krug međusobnih tražbina iobveza,
• ne provode se davanjem jednostrane izjave, već prijavom sudjelovanja, što je zapravo sporazum svih sudionika,
• obveze prestaju ili danom provedbe kompenzacije ili danom evidentiranja preko računa sudionika,

• tehnički ih provodi posrednik.

Procesna kompenzacija

• Procesna kompenzacija jest prigovor tuženika stavljen u parnici radi naplate tužiteljeve tražbine. Stavlja ga tuženik koji istovremeno prema tužitelju ima protutražbinu radi njezina prebijanja s utuženom tražbinom.

Kompenzacija u stečaju

• Kompenzacija koja se provodi s pravnom osobom u stečaju nije posebna vrsta kompenzacije. To je bilateralna kompenzacija koju ureduje Zakon o obveznim odnosima s određenim posebnostima koje propisuje Stečajni zakon.

• Stečajni vjerovnik i nakon otvaranja stečajnog postupka zadržava pravo na provedbu  prijeboja.

• Otvaranjem stečajnog postupka nedospjele tražbine postaju dospjele, a uvjetne tražbine vezane uz raskidni uvjet smatraju se bezuvjetnima.

• Ta pravila ne važe kada se radi o tražbinama koje se trebaju prebiti. Prijeboj će i u stečajnom postupku nastupiti kada tražbine koje su bezuvjetne i istovrsne  redovno dospiju.

• Prijeboj se u stečaju ne može izvršiti:

• ako je obveza stečajnog vjerovnika prema stečajnoj masi nastala tek nakon otvaranja stečajnog postupka,
• ako je stečajni vjerovnik svoju tražbinu stekao od drugoga nakon otvaranja stečajnog postupka,
• ako je stečajni vjerovnik stekao tražbinu cesijom u posljednjih šest mjeseci prije dana otvaranja stečajnog postupka, a znao je za dužnikovu nesposobnost za plaćanje ili za činjenicu da je protiv njega podnijet prijedlog za otvaranje stečajnog postupka,    
• ako je stečajni vjerovnik mogućnost prijeboja stekao pobojnom pravnom radnjom ili ako vjerovnik čija se tražbina treba namiriti iz slobodne imovine stečajnog dužnika duguje stečajnoj masi.

SUDIONICI KOMPENZACIJE

• U kompenzaciji mogu sudjelovati bilo koja dva pravna subjekta, dakle bilo pravne bilo fizičke osobe.
• Na jednoj strani može biti pravna, a na drugoj fizička osoba.
• Ako je riječ o sudionicima koji imaju otvorene račune kod organizacije ovlaštene za obavljanje platnog prometa, oni su dužni namirenje kompenzacijom evidentirati preko svojeg računa najmanje jednom mjesečno.
• Nalozi sudionika provest će se kod organizacije koja obavlja usluge platnog prometa bez obzira na postojanje pokrića na računu, koje nije ni potrebno jer se nalozi provode istodobno u korist i na teret računa.
• Kompenzacija je vrlo često primjenjivan način podmirenja obveza. Uporabakompenzacije povećava se s povećanjem insolventnosti poslovnih subjekata, što je aktualno u Hrvatskoj.
• U vezi s time dolazi i do izražaja najveća prednost kompenzacije - obveza se namiruje bez uporabe novca. Zbog toga se kompenzacija i koristi kao jedan od instrumenata za smanjenje insolventnosti, jer je jedan dug namiren, a da nisu utrošena novčana sredstva, koja se onda mogu uporabiti za neke druge obveze.

CESIJA (USTUPANJE TRAŽBINE)

• Cesija je ugovor kojim vjerovnik (cedent ustupatelj) prenosi svoju tražbinu od dužnika (cesus) na novog vjerovnika (cesionara primatelj).
• Cesijom se ne mijenja tražbina, ona ostaje kakva je i bila prije cesije u svim svojim elementima, po obujmu i kvaliteti.
• Cesijom se mijenja samo jedan od subjekata tražbine, iz pravnog odnosa izlazi bivši vjerovnik i u njega ulazi novi vjerovnik.
• Posljedica je cesije da dužnik duguje ono što je i kako je dugovao, ali to sada duguje novome vjerovniku.

Poduzeće A

Poduzeće B

Potražuje 100

Poduzeće C

Poduzeće A

Prenosi tražbinu

Poduzeće C

Poduzeće B

Potražuje 100

• Ustupati se mogu sadašnje i buduće tražbine, cijele ili njihovi dijelovi, nes­porne ili sporne, egzistentne ili zastarjele, neutužene ili utužene.
• Ne mogu se ustupiti neotuđive tražbine, dakle one čiji je prijenos zakonom zabranjen,  odnosno strogo osobne tražbine vezane uz osobu vjerovnika (npr. naknada zauzdržavanje) te tražbine koje se po svojoj prirodi ne mogu prenijeti na drugoga.

UGOVOR O CESIJI

• Ugovor o cesiji je dvostrani ugovor, sklapaju ga cedent i cesionar. Pristanak dužnika nije potreban, ali dužnik mora biti obaviješten o izvršenom ustupu.
• O izvršenom ustupanju dužnika obavješćuje cedent. Obavješćivanje dužnika nije uvjet valjanosti ugovora o cesiji. Ako dužnik izvrši svoju obvezu ustupatelju nakon što je izvršeno ustupanje, a prije nego što je on o tome obaviješten, oslobađa se svoje obveze pod uvjetom da za ustupanje nije znao.
• U tom slučaju nije dovedena u pitanje valjanost ugovora o cesiji, ali se on ne može ispuniti jer obveza dužnika više ne postoji. Ipak, ako je dužnik znao za ustupanje, dužan je obvezu ispuniti i novome vjerovniku iako ju je već ispunio starome vjerovniku - ustupatelju.
• Ugovor o cesiji uvijek je pomoćni pravni posao koji slijedi osnovni pravni posao temeljem kojeg je nastala tražbina. On je kauzalan u odnosu prema osnovnom ugovoru, što znači da ne može postojati bez osnovnog pravnog posla odnosno njegove valjanosti.
• Vjerovnik i dužnik mogu u osnovnom ugovoru odrediti da vjerovnik neće moći prenijeti svoju tražbinu na drugoga ili da to neće moći učiniti bez dužnikova dopuštenja.
• Ako bi unatoč takvoj klauzuli zabrane prijenosa vjerovnik ipak ustupio svoju tražbinu, takav ustup bio bi bez pravnog učinka prema dužniku, što znači da u tom slučaju dužnik ostaje u obvezi samo prema vjerovniku iz osnovnog posla.
• U praksi cedent i cesionar jesu u nekom obveznom odnosu, i to u takvome u kojem je cesionar vjerovnik cedenta. Tada stranke sklapaju ugovor o cesiji, pa cedent cesionaru, umjesto da mu plati ustupa tražbinu od svojeg dužnika.
• Na taj način, pod uvjetima određenim ugovorom odnosno zakonom, dolazi do podmirenja obveze cedenta prema cesionaru.
• Cedent i cesionar mogu sklopiti ugovor o cesiji, a da prethodno nisu ni u kakvome odnosu.
• U tom slučaju stranke idu za postizanjem neke druge svrhe, a ne za namirenjem obveze cedenta, pa cesija zapravo slijedi neki drugi obveznopravni posao koji tek tada nastaje. Tipičan primjer za takvu situaciju jest prodaja tražbina.
• Kod takvog posla stranke stupaju u odnos kupoprodaje tražbine, pri čemu cedent prodaje, a cesionar kupuje tražbinu, a cesija je sredstvo kojim se ta kupoprodaja ostvaruje.
• Ugovor o cesiji je neformalni ugovor, što znači da zakon ne propisuje njegovu obveznu formu. Stoga taj ugovor može biti sklopljen i u usmenoj formi.
• S tražbinom prelaze na stjecatelja i sva sporedna prava vezana uz nju, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka koja služi za osiguranje tražbine, prava iz ugovora o jamstvu za ispunjenje ustupljene tražbine.
• Ako su između vjerovnika i dužnika ugovorena i koja druga sredstva osiguranja, osim navedenih, i ona se prenose na stjecatelja.
• Sredstva osiguranja moraju se prenijeti na načine koje zakon određuje za prijenos. Tako, ako se radi o založnom pravu, ono se mora prenijeti na način određen Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, ako se radi o vrijednosnim papirima - mjenicama ili čekovima, treba ih prenijeti na način određen Zakonom o mjenici odnosno Zakonom o čeku.
• S tražbinom se prenosi pravo na naplatu kamata, ugovorne kazne, ugovorne štete i dr. Ako postoje dospjele a neisplaćene kamate, pretpostavlja se da su ustupljene zajedno s tražbinom, osim ako se drukčije ne ugovori.
• Budući da se tražbina prenosi onakva kakva je postojala između vjerovnika i dužnika, položaj dužnika zbog ustupa se ne mijenja, a novi vjerovnik ima ista prava prema njemu kakva je imao i stari vjerovnik.
• Zbog nepromijenjene tražbine dužnik može i prema novome vjerovniku isticati sve prigovore koje je imao prema starome vjerovniku do trenutka kad je saznao za ustupanje (npr. prigovor zastare), ali stječe pravo isticanja i prigovora prema novome vjerovniku.
• Da bi novi vjerovnik mogao ostvariti sva prava iz primljene tražbine, mora raspolagati postojećim ispravama o toj tražbini. Radi toga mu je ustupatelj dužan predati sve takve isprave, obveznice, druge dokaze o tražbini ili sporednim pravima,  isprave o osiguranjima.
• I nakon izvršenog ustupanja ustupatelj ostaje u dva slučaja odgovoran prema primatelju tražbine.
• U prvome slučaju, odgovara za postojanje tražbine u trenutku njezina ustupanja (veritet), ali samo ako je ustupanje izvršeno naplatno, što znači s naknadom u bilo kojem obliku. Ako tražbina ne postoji, primatelj ima pravo na naplatu od ustupatelja.
• U drugome slučaju, ustupatelj odgovara za naplativost ustupljene tražbine (bonitet), ako je to bilo ugovoreno, i samo do visine onoga što je primio odprimatelja kao naknadu za ustupanje.

VRSTE CESIJA

• S obzirom na broj sudionika cesija može biti:

1. jednostruka cesija: kod nje se provodi jednostruko ustupanje sa starog vjerovnika novome vjerovniku;
2. sukcesivna cesija: često je u praksi potrebno da se jednim ugovorom razriješi odnos koji u povodu jedne tražbine može nastati između više subjekata odnosno da se jedna tražbina istodobno višestruko ustupi.

Obzirom na osnovu nastanka cesija može biti:

1. ugovorna: to je cesija koja nastaje dobrovoljno, sklapanjem ugovora između stranaka;
2. zakonska: to je cesija koja nastaje temeljem zakonske norme, bez volje stranaka. Takva će cesija nastati ako je neka tražbina osigurana jamstvom druge osobe jamca, pa jamac plati vjerovniku umjesto dužnika. U tom će slučaju, temeljem Zakona vjerovnikova tražbina sa svim sporednim pravima i garancijama ispunjenja prijeći na jamca.
3. na temelju sudske odluke: do takve cesije dolazi npr. u ovršnome postupku kada sud radi naplate tražbine ovrhovoditelja određuje ovrhu na tražbini ovršenika.

POSEBNI OBLICI CESIJA

1. Ustupanje mjesto ispunjenja:

• Ovaj oblik cesije nastaje kada ugovor sklapaju ustupatelj koji je dužnik primatelja i primatelj koji je ujedno vjerovnik ustupatelja. Između stranaka postoji neki obvezni odnos pa umjesto da dužnik izvrši svoju obvezu ustupa svome vjerovniku svoju tražbinu od trećega.
• Bitna je posljedica takve cesije da obveza dužnika prestaje sklapanjem ugovora o cesiji.

2. Ustupanje radi naplaćivanja:

• Kod ove cesije također se radi o prethodnom postojanju obveznog odnosa između ustupatelja - dužnika i primatelja - vjerovnika, ali stranke ugovaraju da dužnik svoju tražbinu od trećega ustupa svome vjerovniku radi naplaćivanja.
• Za razliku od ustupanja mjesto ispunjenja, posljedica je takvog ugovora da dužnikova obveza nestaje tek kada vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu.

3. Ustupanje radi osiguranja:

• Dužnik može svome vjerovniku ustupiti neku svoju tražbinu prema trećemu radi osiguranja izvršenja vjerovnikove tražbine.
• U tom slučaju ugovorom se određuju uvjeti pod kojima vjerovnik ima pravo tražiti izvršenje ustupljene tražbine, a to je u pravilu slučaj ako dužnik o dospijeću ne ispuni svoju obvezu.
• Tada će se vjerovnik naplatiti iz ustupljene tražbine. Ako naplati više od onoga koliko iznosi njegova tražbina od ustupatelja, ovome treba predati višak.
• Takva se cesija koristi npr. kod kreditnih poslova, pri čemu se povrat kredita osigurava cesijom neke tražbine primatelja kredita.

4. Ugovor o faktoringu:

• Ugovorom o faktoringu globalno se ustupaju buduće tražbine (prodaja tražbina) dobavljača od njihovih kupaca.
• Kod faktoringa primatelj tražbina je banka ili druga financijska institucija (faktori)koja pod ugovorenim uvjetima dobavljaču isplaćuje prodanu robu, a zatim se sama naplaćuje od kupaca.
• Faktoring je na taj način oblik kratkoročnog financiranja prodavatelja odnosno kupaca. Najčešće se primjenjuje u izvozno-uvoznim poslovima.

PROVEDBA CESIJE

• Sa stajališta platnoga prometa bitna je samo ona cesija kojom se podmiruje dug, budući da Zakon o platnom prometu u zemlji postavlja ograničenja i obveze samo kod takve cesije. Zakon određuje sudioniku zabranu namirenja obveza cesijom ako ima na računu evidentirane nenamirene obveze.
• Ako je cesija sklopljena radi namirenja duga, tada se ta zabrana odnosi samo na  cedenta, jer je on ta osoba koja cesijom namiruje svoj dug.
• Ta se zabrana ne odnosi na cesionara, jer on prima ispunjenje svoje tražbine. Zabrana se ne odnosi ni na cesusa koji nije ni stranka cesije.
• Cesija koja nije posljedica postojećeg obveznog odnosa, što znači da se njome ne namiruje obveza (prodaja tražbine, darovanje tražbine i dr.), ne potpada pod navedeno ograničenje.
• Obveze koje su namirene cesijom moraju se evidentirati preko računa kod ovlaštene  organizacije. Takvu obvezu ima sudionik koji je namirio na taj način svoju obvezu, a to je, cedent.
• Da bi se nalog proveo, nije potrebno postojanje pokrića na računu, što znači da će se provesti i u slučaju blokade računa.

PREUZIMANJE DUGA

• Preuzimanje duga je ugovor kojim preuzimatelj preuzima na sebe dug dužnika.

• Na takav ugovor treba pristati vjerovnik budući da bi time mogao biti doveden u pogoršani položaj.
• Ugovorom o preuzimanju duga ne mijenja se obveza, mijenja se samo jedan od subjekata te obveze, pa iz obveze izlazi stari dužnik, a u nju ulazi novi dužnik.

Poduzeće A

Poduzeće B

duguje 100

Poduzeće A

Poduzeće C

preuzima dug

Poduzeće C

Poduzeće B

duguje 100

UGOVOR O PREUZIMANJU DUGA

• Ugovor o preuzimanju duga je dvostrani ugovor, sklapaju ga dužnik i preuzimatelj duga. To je neformalni pravni posao, što znači da može biti sklopljen u usmenoj ili pisanoj formi.
• Pristanak vjerovnika na ugovor o preuzimanju duga uvjet je njegove valjanosti. Svaka od ugovornih strana može vjerovnika obavijestiti o sklopljenom ugovoru.
• Vjerovnik može svoj pristanak ili odbijanje priopćiti bilo dužniku bilo preuzimatelju, bez obzira na to od koga je primio obavijest osklopljenom ugovoru.
• Ugovorne strane mogu zajedno ili svaka zasebno pozvati vjerovnika da svoj pristanak na ugovor izrazi u određenome roku, pa ako to ovajne učini, smatra se da odbija dati pristanak.
• Vjerovnik može svoj pristanak izraziti u samom ugovoru, pa će ga u tom slučaju u znak pristanka supotpisali, ali ne kao ugovorna strana.
• Ako je vjerovnik primio neko ispunjenje obveze od preuzimatelja koje je on učinio u svoje ime, smatra se da pristaje na ugovor opreuzimanju duga.
• Ugovor o preuzimanju duga je uvjetni ugovor jer je njegova valjanostuvjetovana davanjem pristanka dužnika.
• Da bi došlo do sklapanja ugovora o preuzimanju duga, ugovorne strane ne moraju prethodno biti ni u kakvom obveznom odnosu, pa je takav ugovor sredstvo postizanja svrhe vezane uz drugi posao koji stranke sklapaju ili će ga sklopiti.
• Dužnik i preuzimatelj mogu prethodno već biti u obveznom odnosu u kojem dužnik ima tražbinu od preuzimatelja.
• Umjesto da dođe do plaćanja preuzimatelja prema dužniku, ugovorom o preuzimanju duga preuzimatelj preuzima dužnikov dug prema njegovu vjerovniku pa na taj način preuzimatelj namiruje svoju obvezu prema svome vjerovniku.

Poduzeće A

Poduzeće B

duguje 500

Poduzeće A

Poduzeće C

duguje 600

Poduzeće C

Poduzeće A

preuzima dug

Poduzeće C

Poduzeće B

duguje 500

prestaje obveza poduzeća C prema poduzeću A za 500

UČINCI UGOVORA O PREUZIMANJU DUGA

• Preuzimanjem duga obveza se ne mijenja, mijenja se pasivni subjekt obveze - dužnik, pa postojeću obvezu preuzima novi dužnik.
• U tome se očituje i bitna razlika ovog ugovora od cesije gdje dolazi do promjene vjerovnika.
• Novi dužnik duguje vjerovniku što je i kako je dugovao prijašnji dužnik. Promjenom dužnika ne može biti promijenjen položaj vjerovnika bez njegova pristanka. Zbog toga on ima pravo i odbiti promjenu dužnika.
• Preuzimanjem duga obveza dužnika prema vjerovniku prestaje, on prestaje biti dužnik.
• Učinak prestanka obveze dužnika nastupa tek danom davanja pristanka vjerovnika na preuzimanje duga.
• Prestanak obveze dužnika nije bezuvjetan, jer ako je u vrijeme vjerovnikova pristanka na ugovor preuzimatelj bio prezadužen, a vjerovnik to nije znao niti je morao znati, dužnik ostaje u obvezi, a ugovor o preuzimanju duga ima učinak ugovora o pristupanju dugu.
• Uz tražbinu vjerovnika prema prijašnjem dužniku mogu biti vezana razna sporedna prava, kao što su kamate, ugovorna kazna, ugovorna šteta, prvenstvo naplate, pridržaj vlasništva. Sva ta sporedna prava zasnovana u korist vjerovnika ostaju i dalje.
• Druga vrsta sporednih prava, koja predstavljaju sredstva osiguranja tražbine, kao što su zalog ili hipoteka, također ostaju i dalje vrijediti, ali samo ako ih je dao sam dužnik.
• Ako je zalog, hipoteku, fiducijarni prijenos vlasništva dala treća osoba, a ne dužnik, ta će sredstva osiguranja ostati vrijediti i nakon preuzimanja duga, ali samo ako ta treća osoba na to pristane. Isto je i ako treća osoba, kao jamac jamči za dug.
• Ta treća osoba dala je svoje sredstvo osiguranja ili jamči u korist točno određenog dužnika, pa je normalno da se bez njegova pristanka ono ne može prenijeti u korist nekog novog dužnika.
• Preuzimatelj ne odgovara za dospjele a nenaplaćene kamate do trenutka preuzimanja duga, ali stranke mogu i drukčije ugovoriti.
• Kako preuzimatelj preuzima obvezu onakvu kakva postoji sa svim njezinim učincima,  stječe pravo da prema vjerovniku istakne sve prigovore koji proizlaze iz odnosa vjerovnika i prijašnjeg dužnika, ali on ima pravo i na prigovore koje je sam stekao prema vjerovniku.
• Ako je do preuzimanja duga došlo radi nekog pravnog odnosa između preuzimatelja i dužnika, preuzimatelj nema pravo prema vjerovniku isticati prigovore koji se tiču tog odnosa.
• Preuzimanje duga može imati implikacija na još jedan pravni odnos, i to na onaj između dužnika i preuzimatelja. Ako su preuzimatelj i dužnik prethodno u takvome pravnom odnosu u kojem preuzimatelj ima obvezu prema dužniku, pa je takav njihov odnos osnova preuzimanja duga, tada će preuzimanjem dužnikova duga doći do prestanka preuzimateljeve obveze prema dužniku.
• U tom slučaju preuzimatelj umjesto da plati svome vjerovniku preuzima na sebe njegovu obvezu prema njegovu vjerovniku.
• Do prestanka te obveze preuzimatelja također dolazi na dan davanja pristanka vjerovnika na ugovor o preuzimanju duga.

PROVEDBA PREUZIMANJA DUGA

• Sudionik koji ima evidentirane nepodmirene obveze na računu kod ovlaštene organizacije ne može namirivati svoje obveze ugovorom o preuzimanju duga.
• Stranka koja takvim ugovorom namiruje svoju obvezu u prvome je redu dužnik, jer njegova obveza prema vjerovniku prestaje kad novi dužnik preuzme njegov dug.
• Problem koji i ovdje može nastati sličan je onome kod provedbe cesije. Dužnik obvezu namiruje kada ugovor o preuzimanju duga postane perfektan, tj. tek davanjem pristanka vjerovnika, a taj je dan, u pravilu, neodređen.
• Iz toga razloga i ovdje se može dogoditi da u vrijeme sklapanja ugovora o preuzimanju duga dužnikov račun nije blokiran, a da je u trenutku davanja pristanka vjerovnika blokiran.
• Ako preuzimatelj preuzima dug osobe kojoj sam duguje, tada u odnosu preuzimanja duga postoje dva obveznopravna odnosa - jedan je prethodno opisani, koji postoji između dužnika i vjerovnika, a drugi je onaj koji postoji između dužnika i preuzimatelja duga.
• U tom slučaju preuzimanjem duga svoga vjerovnika prema trećemu preuzimatelj namiruje svoj dug prema vjerovniku te njegova obveza prestaje. Dakle, u takvom slučaju i preuzimatelj je taj koji također namiruje svoju obvezu.
• Dužnik koji je preuzimanjem duga od novog dužnika namirio svoju obvezu dužan je takvo namirenje evidentirati preko svojeg računa.

ASIGNACIJA (UPUĆIVANJE)

• Asignacija je izjava jedne osobe kojom ona ovlašćuje drugu osobu da za njezin račun izvrši nešto trećoj osobi, a ovu ovlašćuje da to izvršenje primi u svoje ime.
• U asignaciji sudjeluju tri subjekta: osoba koja daje ovlaštenje - uputitelj (asignant),  osoba koja se ovlašćuje na izvršenje - upućenik (asignat) i osoba koja se ovlašćuje na primanje izvršenja - primatelj upute (asignatar).
• Asignacija je jednostrani pravni posao, jer nastaje temeljem jednostrane izjave uputitelja.
• Ona je neformalni pravni posao, koji se, kao i uostalom i drugi trgovački poslovi, u pravilu ipak daje u pisanoj formi.
• Kako asignaciju moraju prihvatiti i upućenik i primatelj upute, nema razloga da se očitovanja volje svih triju stranaka ne daju u jednome aktu, pa će se u tome slučaju izjave svih triju stranaka moći dati u formi ugovora o asignaciji.
• Asignacija je uputa za izvršenje i za prihvaćanje toga izvršenja, jer ona sadrži dva ovlaštenja: jedno dano upućeniku, a drugo dano primatelju upute.
• U asignaciji se formiraju tri pravna odnosa:

1. odnos između uputitelja i upućenika;
2. odnos između uputitelja i primatelja upute;
3. odnos između upućenika i primatelja upute.

1. Uputitelj ovlašćuje upućenika da u svoje ime, a za njegov račun izvrši neku činidbu primatelju upute, najčešće je to isplata novčane svote. Tu isplatu upućenik će izvršiti iz pokrića (u novcu, u tražbini) koje uputitelj ima ili će imati kod njega. Zato se njihov odnos naziva odnosom pokrića.

2. Uputitelj ovlašćuje primatelja upute da primi isplatu od upućenika, pa se ovaj odnos  naziva odnosom valute.

2. Kada upućenik izjavi da prihvaća uputu, između njega i primatelja upute nastaje novi  obvezni odnos, jer primatelj tada stječe pravo zahtijevati izvršenje obveze od upućenika.

• Subjekti asignacije ne moraju prethodno biti u obveznopravnom odnosu. U tom slučaju asignacijom se tek zasnivaju obvezni odnosi medu strankama.

• Asignacija se najčešće ipak provodi radi razrješenja postojećih obveznih odnosa. U takvim je odnosima uputitelj vjerovnik upućeniku, a istodobno i dužnik primatelju upute, pa umjesto da naplati svoju tražbinu od upućenika i plati primatelju upute, asignacijom upućuje upućenika da plati primatelju upute.

Poduzeće A

Poduzeće B

potražuje 100

Poduzeće A

Poduzeće C

potražuje 150

Poduz. A

Poduz. C

Poduz. B

ovlašćuje da plati 100

Poduzeće B

Poduzeće C

plaća 100

prestaje obveza A prema C za 100

prestaje obveza B prema A

ODNOSI SUBJEKATA ASIGNACIJE

1. Odnos uputitelja i upućenika

• Sama uputa ne proizvodi pravne obveze, jer uputa jedne osobe ne može sama po sebi obvezivati drugu osobu, ona joj tek daje pravo, ali ne i obvezu da nešto učini.
• Stoga i asignacija ne obvezuje upućenika sve dok je on ne prihvati.
• Upućenik nije dužan prihvatiti uputu, čak i ako je uputiteljev dužnik, osim ako mu je to već prije obećao.
• Ali ako je uputitelj izdao uputu na temelju svoje tražbine prema upućeniku, ovaj ju je dužan izvršiti do visine svoga duga, ako mu to ni po čemu nije teže od ispunjenja obveze prema uputitelju.
• Obveza upućenika prema uputitelju prestaje u trenutku kad izvrši uputu odnosno kada plati primatelju upute.
• Budući da je uputa jednostrani akt, uputitelj je ima pravo opozvati, ali ne nakon što je upućenik izjavio da prihvaća uputu ili ju je već izvršio.
• Zakonski opoziv upute nastupa u slučaju otvaranja stečaja nad uputiteljem, osim ako je upućenik prihvatio uputu prije otvaranja stečaja ili ako je uputu prihvatio, a nije znao niti je morao znati za otvaranje stečaja.

2. Odnos uputitelja i primatelja upute

• Asignacijom je primatelj upute samo ovlašten primiti ispunjenje od upućenika, ali nije dužan pristati na uputu koju je učinio uputitelj. Na uputu nije dužan pristati ni u slučaju da je uputitelj učinio uputu da bi podmirio svoju obvezu prema njemu.
• U slučaju odbijanja dužan je odmah obavijestiti uputitelja o tome, jer će mu u protivnomeodgovarati za štetu koja bi za njega mogla nastati.
• Primatelj također treba obavijestiti uputitelja o odbijanju upućenikova pristanka na uputu ili o njegovu odbijanju ispunjenja, jer mu i u tom slučaju neobavješćivanja može odgovarati za štetu.

• Ako je vjerovnik pristao na uputu svoga dužnika radi ispunjenja njegove obveze, ta obveza prestaje u trenutku kad je upućenik izvršio uputu, a to znači kad je platio primatelju upute.

• Ugovorom između vjerovnika i dužnika može se drukčije ugovoriti, npr. da to bude trenutak vjerovnikova pristanka na uputu ili trenutak prihvaćanja upute od upućenika.  
• Ako je primatelj upute pristao na uputu, dužan je pozvati upućenika da je izvrši. U slučaju daupućenik nije izvršio uputu u vrijeme koje je bilo određeno, primatelj upute ima pravo od uputitelja zahtijevati izvršenje obveze.
• Određena prava uputitelja i primatelja različita su upravo zbog različitog temelja asignacije.
• Ako je asignacija izvršena bez postojanja prethodnog obveznog odnosa uputitelja i primatelja upute, tada primatelj ima pravo odustati od upute čak i kada je izjavio da je prihvaća, a uputitelj može opozvati ovlaštenje dano primatelju.
• Ali ako je asignacija izvršena da bi uputitelj namirio svoj dug primatelju upute, tada primatelj nema pravo odustanka od upute, a ni uputitelj ne može opozvati dano ovlaštenje primatelju upute.

3. Odnos upućenika i primatelja upute

• Upućenik svoje prihvaćanje upute izjavljuje primatelju upute.
• Primatelj upute stječe pravo zahtijevanja ispunjenja od trenutka kada mu upućenik izjavi da prihvaća uputu. Jednom prihvaćena uputa ne može se opozvati.
• Prihvaćanjem upute između upućenika i primatelja upute nastaje novi obvezni odnos neovisan o odnosu između uputitelja i upućenika i odnosa između uputitelja i primatelja upute.
• Taj novi obvezni odnos sastoji se u obvezi upućenika da izvrši uputu odnosno tražbini primatelja upute na izvršenje upute.
• Stoga je taj odnos apstraktan, a to dolazi do izražaja i u tome što upućenik koji je prihvatio uputu ne može prema primatelju isticati nikakve prigovore koji bi proizlazili iz njegova odnosa s uputiteljem, već samo prigovore koji se tiču samog prihvaćanja upute, sadržaja upute ili koje ima osobno prema primatelju.
• Primatelj može uputu dalje prenositi, isto kao i pribavitelji upute, i prije nego je prihvaćena od upućenika, osim ako nije drukčije određeno u uputi ili neprenosivost proizlazi iz posebnih okolnosti.
• Izjava upućenika primatelju o prihvaćanju upute ima učinak prema svim osobama na koje bi primatelj prenio uputu.
• Pravo primatelja upute da zahtijeva ispunjenje upute zastarijeva u roku od jedne godine od proteka roka za ispunjenje. Ako taj rok nije određen, onda od prihvata upute od upućenika, a ako ju je on prihvatio prije nego što je uputa dana primatelju, tada od dana kada bude dana primatelju.

PROVEDBA ASIGNACIJE

• Prednost asignacije (osobito za vjerovnika), pred cesijom i preuzimanjem duga jest u tome što dug odnosno tražbina ne prestaju samom asignacijom, a sve stranke ostaju u odnosu, pa tako i dužnik ostaje u obvezi sve dok dug nije namiren.
• S obzirom na temelj i posljedice asignacije valja razlikovati ove situacije:

1. Ako se asignacija provodi, a da stranke nisu u prethodnom obveznom odnosu, tada će posljedica asignacije biti nastanak novih obveznih odnosa, i to: jednog između uputitelja i primatelja upute i drugog između uputitelja i upućenika. U tom slučaju nijedna strana nije namirila svoju postojeću obvezu jer je nije ni bilo.
2. Ako se asignacija provodi jer je upućenik dužnik uputitelja, a uputitelj je dužnik primatelja upute, tada prethodno postoje dva navedena obvezna odnosa, a posljedica provedbe upute bit će da prestaje obveza upućenika prema uputitelju i obveza uputitelja prema primatelju upute. U tom slučaju i uputitelj i upućenik namiruju svoje obveze.
   • Obje obveze prestaju u trenutku kada upućenik plati primatelju upute.
   • Takvom asignacijom međusobno podmirenje obveza skraćuje se za jedno plaćanje, pa je to i razlog zašto se ona vrlo često primjenjuje.
   • Svaka pravna i fizička osoba - sudionik platnog prometa koja ima evidentirane nenamirene obveze na računima kod ovlaštene organizacije ne može svoje obveze namirivati asignacijom.
   • Kada se asignacijom namiruje obveza, navedena zabrana odnosi se samo na osobe koje time namiruju svoje obveze. Obvezu u tom slučaju uvijek namiruje uputitelj.
   • Ali ako je upućenik dužnik uputitelja, asignacijom se, uz obvezu uputitelja prema primatelju upute, namiruje i obveza upućenika prema uputitelju, što znači da dvije osobe namiruju svoje obveze.
   • Navedena zabrana se odnosi na obje te osobe. Asignacijom obveza prestaje kada upućenik plati primatelju upute, uputitelj odnosno upućenik ne smiju imati evidentirane obveze na računu u tome trenutku.
   • Uputitelj može uputu učiniti kada mu račun nije blokiran. Nakon davanja upute on više ne utječe na izvršenje upute, pa i ne mora znati kada je upućenik izvršio uputu primatelju upute, što znači da se može dogoditi da u trenutku plaćanja upućenika uputitelj ima blokiran račun.
   • Time bi se stekle okolnosti za zabranu asignacije, a uputitelj ne može više opozvati danu uputu, pa time počinio privredni prijestup.
   • Drukčija je situacija s upućenikom. Da bi njegova obveza prema uputitelju prestala, mora izvršiti uputu, dakle mora platiti imatelju upute, a da bi mogao platiti, ne smije imati blokirani račun.
   • Dakle, ako mu je račun blokiran, njegova obveza prema uputitelju, koja bi inače    bila namirena provedbom asignacije, i tako neće biti namirena, pa neće ni doći    u situaciju počiniti privredni prijestup.
   • Međutim, u tom slučaju nije namirena niti veza uputitelja prema primatelju upute.
   • Svaki sudionik koji namiri svoju obvezu asignacijom dužan je takvo namirenje evidentirati preko svojeg računa najmanje jednom mjesečno.